Zašto ostaviti jedan sat pred zalazak?
Zlatni sat
Najljepše svjetlo ne traje dugo. Upravo zato, postoji dio dana koji fotografi posebno vole. Isto tako, ponekad imate samo dvadesetak ili tridesetak minuta. Nekad morate malo pričekati, pomaknuti se nekoliko metara ili jednostavno vjerovati svjetlu. Ali kada se dogodi, onda to uvijek vrijedi. I to je tzv. „golden hour“, odnosno vrijeme neposredno prije zalaska sunca.
Naime, meni je zalazak sunca bio važan puno prije nego što sam znao što je „golden hour“. Sjećam se jednog zimskog zalaska sunca koji sam fotografirao kroz prozor automobila starim mobitelom. Fotografija je bila mutna jer sam se vozio, ali meni to tada uopće nije bilo važno. Nebo je bilo potpuno crveno i znao sam da taj prizor želim zabilježiti. Tako da za mene, zalazak sunca nikada nije bio „samo“ zalazak sunca. Svaki je drugačiji. Svaki traje kratko. I upravo je u tome njegova vrijednost. Kasnije sam čak zbog fotografiranja izlazaka sunca znao ustajati usred noći, a ponekad i zakasniti u školu.
Možda je baš zbog toga danas toliko volim taj dio vjenčanja. Jer i zalazak sunca i vjenčanje imaju nešto zajedničko. Nijedno se ne može ponoviti potpuno isto. Zato, mladencima uvijek kažem da vrijedi ostaviti barem jedan sat pred zalazak za fotografiranje. Ne zato da bismo „potrošili vrijeme na fotografiranje“. Upravo suprotno.
Tih sat vremena često je trenutak kada se prvi put tijekom cijelog dana mogu maknuti od gužve, gostiju, rasporeda i obaveza. Samo njih dvoje, bez pritiska i bez osjećaja da moraju pozirati svake sekunde. A upravo tada se događaju fotografije koje najviše volim.
Sunce više nije jako i oštro. Svjetlo postaje mekše, toplije i nježnije. Boje se mijenjaju, sjene postaju duže, a cijela atmosfera dobiva onaj filmski osjećaj koji nije moguće potpuno rekreirati umjetnim svjetlom. Ali, najvažnije nije samo svjetlo.
Najvažnije je što se u sat vremena događa s ljudima ispred objektiva.
Nakon cijelog dana često su već opušteniji. Više ne razmišljaju o tome gdje trebaju stajati, što trebaju napraviti i gledaju li svi u njih. Samo hodaju, pričaju, nasmiju se jedno drugome, zagrle se. I tada fotograf ne mora stvarati trenutak. Samo ga treba prepoznati.
Zato je za mene „golden hour“ puno više od fotografskog pravila. On me još od prvih fotografija naučio strpljenju. Naučio me da najbolji kadar ponekad ne nastaje kada pritisneš okidač, nego kada pričekaš još nekoliko sekundi. Još malo svjetla. Još jedan pogled. Još jedan korak. Još jedan zagrljaj.
Možda baš zato svaki put kada mladencima predložim da ostavimo taj jedan sat prije zalaska, zapravo ne tražim dodatan sat za fotografiranje. Tražim vrijeme da nastane nešto što će jednog dana biti više od fotografije.
Uspomena na njihov dan.
A kada toplo večernje svjetlo nestane iza horizonta, ono što ostaje je upravo ono zbog čega fotografiram od samog početka.
Trenutak koji se više neće ponoviti.